SLUČAJNI PROLAZNICI

Oduvijek sam volio promatrati ljude bez obzira jesam li se probijao u žurbi kroz zakrčene zagrebačke ulice ili hodao sasvim mirno. Uvijek su mi bili zanimljivi svi ti ljudi koje bih susretao u vlakovima, tramvajima, na kojekakvim predavanjima, tulumima, na utakmicama, u kafićima, kinima, tramvajskim stanicama, plažama i svim ostalim mjestima diljem prostora koji su sačinjavali, tj. bolje rečeno koji sačinjavaju moj svijet, a najzanimljivija činjenica mi je bila pomisao da je to prvi, a najvjerojatnije i zadnji put da ću vidjeti baš tu osobu, pogotovo ukoliko bi se radilo o ljudima koji bi meni bili prolaznici, kao i ja njima, u udaljenim hrvatskim mjestima ili inozemstvu; mjesta na koja ću se vratiti tko zna kada ili čak nikada. Upravo taj dio ljudi koji vidim samo jednom i više nikada posebna su 'katergorija' prolaznika, a ona druga – i meni osobno draža – jest ona kategorija prolaznika koje susrećem često, gotovo kao sudbinski. Ta kategorija ima još dvije podkategorije. Prva podkategorija neznanaca su oni koje susrećem na stanici zbog toga što u isto vrijeme svaki dan idemo na tramvaj, oni koje susrećem u knjižnici jer baš tada oboje odlazimo u knjižnicu, koje susrećem u dućanu jer baš u to doba odlazim u jutarnju kupnju itd..., a druga podkategorija neznanaca su one osobe s kojima se često nađem oči u oči bez obzira što nisu moji susjedi, što nam fakulteti/poslovi/obitelji nisu u istom kvartu i na koje uredno naletim uvijek na drugom mjestu, tako da su naši susreti uvijek zanimljivi i pomalo zapanjujući te mi je zbog toga, naravno, ta podkategorija zanimljivija od svih onih spomenutih.

U mom životu postoji nekoliko osoba kojima ne znam ni imena, a kamoli nešto više, a često ih susrećem i imam osjećaj da igraju nekakvu smiješnu ulogu u mom življenju. Danas bih volio pisati o njima, budući da su toliko fascinantni da graniče sa nestvarnim. Naime, postoji jedan muškarac kojemu ne bih dao više od trideset i nešto sitno godina. Na pogled bih rekao da je visok gotovo metar i devedeset, mršav, upijenog lica i dubokih smeđih očiju, kosa mu je crna i gusta, a brada mu je uvijek neobrijana. Zimi nosi smeđi lagani sako, rekao bih da godinama ima isti jer je već lagano izlizan, ali unatoč tome izgleda veoma uredno. Sa sobom uvijek nosi poveću crnu aktovku. Izraz lica mu je uvijek zamišljen i uvijek sjedne preko puta mene. Prvi sam ga put zapazio prije godinu dana, kada sam kasnio na jedno predavanje. Odmah mi je upao u oko, a koliko mi je bio zanimljiv govori i činjenica da sam gledajući ga zamislio se i nisam uopće registrirao da je primijetio moj zatupljeni pogled. U trenutku kada mi je nekako došlo do glave brzo sam odmaknuo pogled onako nervozno, gotovo uspaničeno. Mogao je osjetiti moju zbunjenost kada sam primijetio da ga gledam. Brzo sam odmaknuo očima prvo gore, svega nekoliko centimetara od vrha njegove glave, kao da čitam jednu od mnogobrojnih reklama, misleći kako neće biti preočito da sam ga promatrao. Ali najbolje od svega je to što nisam samo ja taj koji promatra. Primijetio sam nekoliko puta da, dok ja buljim kroz prozor, njegov pogled tuče ravno u mene, a i nekoliko sam ga put namjerno pogledao u trenutku kada bih znao da me gleda. On je postupio isto kao i ja, naravno. – Najzanimljivije od svega je što se zajedno vozimo samo jednu stranicu, tj. on uvijek produži dalje, a ja izlazim na prvoj nakon njegova ulaska. Nedavno, mislim da nema mjesec dana, sreo sam ga opet. Zazvionio mu je telefon i najsimpatičnije od svega mi je bilo to što mu je trebalo nekoliko sekundi da ga izbaci taj iritnanti ton iz njegove zamišljenosti. No, ono što mi je najviše ostalo fascinantno u tom njegovom javljanju jest činjenica da se javio rekavši svoje ime. 'Ovdje I.' Možda mi je ego doista razvijen, ali imao sam tako siguran osjećaj da je to učinio zbog mene, kako bih mogao čuti njegovo ime, jer tko se svojim prijateljima/poznanicima ( ili tko je već bio s druge strane linije ) javlja svojim imenom. A znam da je osoba s kojom je pričao bio njegov poznanik, budući da je sadržaj razgovora u potpunosti govorio u prilog ovoj mojoj tvrdnji.

Postoji i jedna djevojka od svega dvadeset i nešto sitno godina, koju također često susrećem. Ima dugu crnu kosu i lijepe smeđe oči. Visoko joj čelo ističe predivne crte lica, a u ušima uvijek ima slušalice svog MP3-ja. Ne mogu procijeniti koliko je visoka, ali sigurno je da ima smisla za oblačenje. Uvijek ima lijepe kaputiće na koje često kombinira kojekakve čizmice kupljenje, pretpostavljam, budući da ne pratim to, po zadnjem kriku mode. Pod desnim savijenim laktom uvijek nosi veliku crnu torbu u koju bi moglo stati pola mog ormara, ali koja žena danas nema takvu torbu. Primijetio sam da joj često pogled zna pobjeći prema meni, ostalom, tako sam ju i zamijetio, ali što je najbolje od svega nije joj neugodno. Jednom nam se dogodio da su nam pogledi jedno u drugo bili upereni svega, sada će smiješno zvučati, ali to je doista puno, nekoliko sekundi. Imao sam osjećaj kao da je vječnost. Kao da smo se natjecali tko će prvi odustati. Naravno, to sam bio ja. Prekjučer sam je vidio zadnji put.

Susrete čudne vrste doživljavam i s ljepuškastim dečkom. Ne bih mu dao više od dvadeset i četiri godine. Ima duboke plave oči i kratko ošišanu kosu. Uvijek je svježe obrijan, a obrazi su mu stalno crvenkasti. Izgleda da teško podnosi hladnoću. Njega sam prvi put sreo u Vrapču, išao sam nešto tamo obaviti i odlučio sam do Glavnog kolodvora vlakom, kako bih izbjegao gužvu tramvajem po onoj napornoj Ilici. Nije bilo puno ljudi na stanici, svega nekoliko. On je sjedio na onoj metalnoj klupi, a ja sam stajao. Imao sam osjećaj da me netko promatra. Pretpostavljam da ih svatko ima, jer doista ima nešto neobično u otkirvanju pogleda budući da često znam osjetiti kada me netko gleda. Nekoliko smo puta izmijenili poglede. Bilo je neugodno njemu, jednako kao i meni. Kasnije sam ga znao susresti na Tomislavovom trgu, zatim na tramvajskoj stranici na Glavnom kolodvoru, u Praškoj ulici i uvijek bismo se pogledali. Imam osjećaj da nisam samo ja onaj koji zna da se često susrećemo. Prekjučer, kao i onu gore djevojku, vidio sam ga opet, na Glavnom kolodvoru kao i on mene.

Doista ima nešto nevjerojatno u tim susretima. Ne bih se usudio reći kako je riječ o nečemu što je 'zapisano', jer nisam sklon vjerovanju u kojekakve sudbine ili kako god nazvali tu pojavu. No, bilo kako bilo, zanimljivo je nešto takvo, ukoliko ništa drugo, onda barem u razbijanju monotonije u svakodnevnim putovanjima.